Zagreb, 28. rujna 2026.
HPK traži da novi Zakon o lovstvu zaštiti poljoprivrednu proizvodnju
Hrvatska poljoprivredna komora traži od Vlade Republike Hrvatske, Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva i Hrvatskoga sabora da u konačnom tekstu Zakona o lovstvu jasno razdvoje odgovornosti, zaštite poljoprivrednu proizvodnju i osiguraju da trošak posljedica neadekvatnog upravljanja divljači ne bude prebačen na poljoprivrednika. HPK smatra kako ovo nije borba protiv lovaca, nego borba za pravo poljoprivrednika da na svojoj zemlji proizvodi hranu.
„Ako Hrvatska želi više domaće hrane, veću proizvodnju i konkurentnu poljoprivredu, onda mora zaštititi čovjeka koji tu hranu proizvodi. Ne možemo tražiti od poljoprivrednika da bude proizvođač hrane, čuvar svojih parcela, održavatelj kilometara električnih ograda i financijer zaštite od divljači – sve u isto vrijeme. I ne možemo odgovornost za brojnost divljači prebaciti na onoga tko tom brojnošću ne upravlja. Poljoprivrednik mora zaštititi ono što može kontrolirati. Lovoovlaštenik mora odgovorno upravljati onim čime gospodari, dok država mora osigurati da sustav funkcionira. I to je jedino održivo rješenje“, priopćeno je iz HPK.
„ Rasprava o novom Zakonu o lovstvu za hrvatske poljoprivrednike nije samo pitanje lovstva, nego pitanje zaštite njihove proizvodnje, prihoda i opstanka na zemlji. HPK ne traži ukidanje lovstva i ne traži sukob s lovcima. Tražimo odgovoran i pravedan sustav u kojemu svatko odgovara za ono što može kontrolirati. Poljoprivrednik kontrolira način na koji obrađuje svoje zemljište i ne određuje brojnost divljači“, izjavio je predsjednik HPK Željko Mihelić.
HPK zato inzistira na 5 ključnih zahtjeva:
- POLJOPRIVREDNA PROIZVODNJA MORA BITI ZAŠTIĆENA
Upravljanje divljači ne smije onemogućavati redovitu poljoprivrednu proizvodnju.
- ŠTETA MORA BITI BRZO I PRAVEDNO NAKNAĐENA
Postupak utvrđivanja štete mora biti brz, transparentan, stručan i nepristran.
- „RAZUMNA MJERA“ MORA BITI JASNO DEFINIRANA
Poljoprivrednik mora unaprijed znati koje mjere mora poduzeti, a kriteriji moraju biti tehnički i ekonomski provedivi.
- ODGOVORNOST ZA BROJNOST DIVLJAČI MORA BITI NA ONOME TKO NJOME GOSPODARI
Poljoprivrednik ne može odgovarati za brojnost divljači koju ne kontrolira.
- SUSTAV MORA MJERITI REZULTAT, A NE SAMO PAPIR
Ako se štete ponavljaju i rastu, mora se preispitati učinkovitost gospodarenja divljači, a ne samo tražiti dodatne mjere od poljoprivrednika.
Zbog boljeg razumijevanja stavova i zahtjeva javnosti dajemo i detaljno obrazloženje prijedloga HPK:
- 1. POLJOPRIVREDNA PROIZVODNJA NE SMIJE POSTATI TAOC BROJNOSTI DIVLJAČI
Poljoprivrednik ulaže svoj novac, rad i vrijeme u proizvodnju hrane. Sije, gnoji, štiti usjev, plaća gorivo, održava strojeve i preuzima rizik proizvodnje. Kada divljač uništi usjev, njemu ne nastaje samo „šteta na zemljištu“. Nestaje proizvodnja i prihod. Zato upravljanje divljači ne smije biti postavljeno tako da se poljoprivredniku iz godine u godinu povećavaju obveze zaštite, dok se istodobno ne rješava osnovni problem – brojnost divljači i učinkovitost gospodarenja njome.
- POLJOPRIVREDNIK MORA ISPUNITI SVOJE OBVEZE – ALI ONE MORAJU BITI RAZUMNE
HPK prihvaća da poljoprivrednik mora ispunjavati zakonske obveze i poduzimati razumne mjere zaštite svoje proizvodnje. Ali riječ „razumna“ mora imati stvarno značenje.
Razumna mjera mora biti: tehnički izvediva, razmjerna površini i načinu proizvodnje, ekonomski opravdana, jasno propisana te jednako primjenjiva na usporedive situacije. Ne može se od poljoprivrednika očekivati da radi zaštite proizvodnje preuzme trošak i posao koji u praksi predstavlja održavanje višekilometarske zaštitne infrastrukture.
Konkretan ilustrativni primjer: Zamislimo poljoprivrednika koji ima 30 međusobno odvojenih ARKOD parcela, svaku površine 2 hektara, ukupno 60 hektara. Ako bi svaka parcela bila idealno kvadratnog oblika, ukupna duljina njihovih oboda bila bi približno 17 kilometara. Ako bi svaka parcela trebala vlastitog električnog pastira, akumulator i solarni panel, već sama osnovna oprema predstavlja značajan trošak. Ako se održava pojas širine jednog metra, 17 kilometara ograde znači približno 17.000 m² površine koju treba održavati pri svakoj košnji. Ako se, kao ilustrativna pretpostavka, trasa mora kositi svaka tri tjedna od travnja do listopada, to je približno 10 košnji godišnje. Pri pretpostavljenoj učinkovitosti od oko 650 m² na sat, riječ je o približno 26 sati rada po košnji, odnosno oko 260 sati godišnje samo za košnju trase. To je više od šest punih 40-satnih radnih tjedana. Ako se, samo radi ilustracije, rad poljoprivrednika vrednuje s 15 eura po satu, to predstavlja oko 3.900 eura godišnje samo za rad na košnji. Kod pretpostavljenog prinosa kukuruza od 8 tona po hektaru i cijene od 170 eura po toni, to odgovara vrijednosti od približno 23 tone kukuruza, odnosno gotovo tri hektara prinosa.
A u taj izračun nisu uključeni: električni pastiri, akumulatori, solarni paneli, stupovi, vodiči, izolatori, uzemljenje, vrata, postavljanje, kontrola napona, popravci, obilazak 30 parcela, premještanje između parcela. To više nije samo mjera zaštite nego dodatna infrastruktura, dodatni trošak i dodatni posao.
- KONTROLA BROJNOSTI DIVLJAČI, A NE KILOMETRI OGRADA
Ako želimo trajno riješiti problem šteta od divljači, moramo rješavati uzrok, a ne posljedicu. Uzrok problema je brojnost divljači u odnosu na mogućnosti prostora i poljoprivrednu proizvodnju. Ograda ne rješava taj problem, ona samo pokušava spriječiti divljač da dođe do usjeva. Možemo postaviti 30 električnih pastira, imati kilometre žice, solarne panele, akumulatore i stotine sati godišnjeg održavanja. Ali divljač će i dalje biti u prostoru. Zato ograda ne može biti osnovno rješenje sustava.
Osnovno rješenje mora biti učinkovita kontrola brojnosti divljači i odgovorno upravljanje njezinom populacijom. Ne možemo cijelu Hrvatsku pretvoriti u sustav ograđenih poljoprivrednih parcela. Ne želimo Hrvatsku ograđenih polja. Želimo Hrvatsku u kojoj je broj divljači pod kontrolom, a poljoprivrednik može slobodno proizvoditi hranu.
- 4. TKO ODREĐUJE ŠTO JE „RAZUMNA MJERA“?
Ovo pitanje mora biti jasno riješeno Zakonom. Ne može se dogoditi da poljoprivrednik tek nakon nastanka štete sazna da mjera koju je poduzeo navodno nije bila dovoljna. HPK traži da se unaprijed jasno propiše što se smatra razumnom mjerom zaštite, prema kojim kriterijima i za koju vrstu proizvodnje. Ako je određena mjera uvjet za ostvarivanje prava na naknadu štete, poljoprivrednik mora unaprijed znati što mora napraviti, u kojem opsegu, do kada i prema kojem standardu. Poljoprivrednik ne smije biti kažnjen gubitkom prava na naknadu zato što naknadno nije zadovoljio kriterij koji mu prije nastanka štete nije bio jasno i objektivno poznat.
- TKO UTVRĐUJE JE LI POLJOPRIVREDNIK UČINIO DOVOLJNO?
Ne smije postojati situacija u kojoj se tek nakon štete procjenjuje je li zaštita bila dovoljna, bez unaprijed poznatih i objektivnih kriterija. HPK traži objektivan i provjerljiv postupak utvrđivanja je li poljoprivrednik poduzeo propisane mjere. Procjena mora biti dokumentirana, a poljoprivrednik mora imati pravo na obrazloženu odluku i učinkovitu mogućnost prigovora.
- AKO JE MJERA OBVEZNA, TKO JE PLAĆA?
Ako se od poljoprivrednika traži električni pastir, akumulator, solarni panel, kilometri vodiča i stupova, tada se mora jasno odgovoriti: tko financira tu obvezu? Ne možemo od poljoprivrednika zahtijevati da kupi, postavi i održava zaštitnu infrastrukturu, a istodobno mu reći da će izgubiti pravo na naknadu ako zaštita nije provedena na način koji sustav naknadno ocijeni dovoljnim. Ako je takva zaštita u interesu cijelog sustava upravljanja štetama od divljači, njezin trošak ne može automatski pasti isključivo na poljoprivrednika.
- ŠTO JE S OBVEZAMA ONOGA TKO GOSPODARI DIVLJAČI?
Ako poljoprivrednik ima obveze, onda moraju biti jasno utvrđene i obveze lovoovlaštenika. Ali ne možemo ih uspoređivati kao da su iste. Poljoprivrednik trpi stvarnu ekonomsku štetu na proizvodnji. Lovoovlaštenik ima troškove gospodarenja lovištem. To nisu iste stvari. Poljoprivrednik mora zaštititi proizvodnju od posljedica brojnosti divljači koju sam ne određuje. Onaj tko gospodari divljači mora učinkovito upravljati divljači.
Lovoovlaštenik mora moći dokazati: utvrđenu brojnost divljači, planirani odstrjel, stvarno provedeni odstrjel, provedene preventivne mjere, nastale štete, rezultate provedenih mjera, postupanje kada se štete nastavljaju. Nije dovoljno da sustav izgleda uredno na papiru ako stanje na terenu pokazuje suprotno.
- ODGOVORNOST MORA PRATITI KONTROLU
Poljoprivrednik može kontrolirati obradu zemljišta, način proizvodnje i mjere zaštite koje su mu objektivno dostupne. Ne može kontrolirati koliko divljih svinja ima u lovištu, kakva je struktura populacije i koliko će ih tijekom noći doći na njegov usjev. Tko kontrolira brojnost divljači, mora imati i jasnu odgovornost za upravljanje tom brojnošću. Ne može se odgovornost za brojnost divljači, koju poljoprivrednik ne kontrolira, posredno prebacivati na njega kroz sve veće zahtjeve za zaštitom.
- NOVI ZAKON MORA BITI PRAVEDAN PREMA POLJOPRIVREDNIKU
HPK ne traži privilegiran položaj za poljoprivrednike. Tražimo jasne i razmjerne kriterije odgovornosti. Ako se od poljoprivrednika traži dokaz da je poduzeo sve razumne mjere, onda sustav mora moći pokazati i što je učinio onaj tko gospodari divljači. Ako se od poljoprivrednika traži ulaganje u zaštitu, mora se jasno znati zašto je to ulaganje potrebno i tko ga financira. Ako se štete nastavljaju unatoč provedenim mjerama, sustav mora reagirati. Ne može se uvijek dodavati nova obveza poljoprivredniku kao odgovor na problem koji nije proizveo poljoprivrednik.
